Koncert povodom Međunarodnog dana osoba s invaliditetom

Sinoć je u društvenom domu u Loboru održan prigodan program povodom obilježavanja Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, 3. prosinca.

Hvala svim našim dragim gostima i izvođačima koji se uvijek rado odazovu. Hvala što nas pratite, podržavate, pomažete i pokazujete nam da nismo sami.

Kao što sam i ja, tako i svi mi roditelji gotovo u pravilu iščekujemo zdravo dijete, ali rođenje djeteta s invaliditetom ili teškim oboljenjem preplavljuje nas strahovima, brigom, očajem, ljutnjom, nevjericom, pa nekada i razočaranjem, uz popratna logična pitanja -kako dalje, kuda, kome se javiti, kome uopće reći, kojim putem krenuti i ono najgore pitanje, a ujedno i najčešće – zašto baš ja?

E, sad sva naša djeca sa posebnim potrebama imaju mamu. Posebnu.

To je ona koju gledaš razrogačeno dok joj se dijete otima i misliš da ne vidi tvoj pogled. Vidi. Njeno dijete ima “posebnu” potrebu da vidi, čuje, razumije, trči, ali često ne može.

Ona vidi kad vučeš svoje dijete za rukav i šapućeš mu da se makne. Vidi i kad se praviš da ih ne gledaš u dućanu. I kad zahvaljuješ Bogu što nisi na njenom mjestu. I pravi se da ne vidi. Ona pažljivo bira poklon djetetu svog prijatelja. I pita se, naravno da se pita, zašto njeno dijete ne može čitati iz te knjige ili trčati u baš tim sandalicama. Ona odavno ne osjeća umor. Nikada je ne boli glava. Sve stiže. Smije se. Ne podcjenjuje život. Nosi sunčane naočale i kad je oblačno. Ne plače. Ne računa se ono kad otvori sve slavine u kupaoni da je nitko ne čuje. Nju ćeš teško slomiti. Ona ne prezire muža ako ne zarađuje dovoljno jer zna sve životne cijene u cent. Ona gleda kroz prozor na roditeljskom sastanku dok učiteljica priča jer se ništa ne odnosi na njeno dijete. I ostaje posle roditeljskog. Ona je utrenirana kao specijalac. Ne smeta joj kiša. Voli kad sve utihne. Često se pita gdje je pogriješila. Rijetko vjeruje u sretan kraj. Ona priča sa neznancima kao da ih zna čitav život. Nju je teško voljeti. Ona ne zna kad je dosta, al zna kad je kraj. Ona je tebi posebna, a sebi sasvim obična. A mi smo imali sinoć jako puno posebnih mama koje je prepuna dvorana nagradila i podržala velikim, dugim pljeskom, ali onako, iz dubine srca.

Naša djeca iziskuju posebnu dozu brige, pomoći, kao i svega onoga što običnim ljudima i mamama je teško zamisliti. Jer briga i skrb za dijete sa posebnim potrebama nikad ne prestaje. Zato hvala što ste s nama, što nam vjerujete, a mi ćemo i dalje raditi sve što možemo da pomognemo na Vašem i našem putu.

Asistentima, pomoćnicima u nastavi, terapeutima, volonterima, te svima koji sudjeluju u skrbi i unaprjeđenju kvalitete života osoba s invaliditetom uputila bih riječi zahvale povodom obilježavanja Međunarodnog dana osoba s invaliditetom, što su pristali raditi s našim korisnicima, nositi se s izazovima, znamo da nije nekad lako, ali vi se odlično nosite sa svim preprekama. Ujedno ono što mislim da svi možemo reći da su sva naša djeca blagoslov i ako od nekoga možemo naučiti one prave vrijednosti – iskrenost, ljubav, dobrotu, neiskvarenost, to su oni