03. prosinac – Međunarodni dan osoba s invaliditetom ✨

Gotovo u pravilu roditelji iščekuju zdravo dijete, zamišljaju budućnost s njime, planiraju… Tu negdje, u podsvijesti javljaju se i strpnje i strahovi, ali ih potiskujemo.

Rođenje djeteta s invaliditetom ili teškim oboljenjem preplavljuje roditelje strahovima, brigom, očajem, ljutnjom, nevjericom, razočaranjem…

Što sad? Kome se obratiti za pomoć? Koga zatražiti savjet? Kako priopćiti obitelji, prijateljima, kolegama? Hoću li ja to moći? Zašto ja?

Roditelji prihvaćaju svoje dijete takvo kakvo je, neovisno o željama i očekivanjima okoline, suosjećaju sa svojim djetetom, požrtvovno se daruju i uživaju u svakom napretku. To su ljudi koji su usredotočeni na pomaganje, djelovanje, izbjegavaju jadanje, o svom djetetu pričaju sa ponosom i ljubavlju. Proživljavaju teža i bolja razdoblja, emocije prelaze jedna u drugu, isprepliću se ljubav, strah, očaj, ponos, zavist, sram, agresija…

Roditeljima djece s invaliditetom treba pružiti ruku, pokazati im da nisu sami. Jednako tako važno je i djecu s invaliditetom uključiti u zajednicu i pokazati im da i oni nisu sami. Da postoje i druga djeca i drugi roditelji sa istim ili sličnim problemima. I da se usprkos poteškoćama i ograničenjima može ostvariti ispunjen i dostojanstven život.

Mogućnost razgovora, povjeravanja nekome tko proživljava slične situacije u mnogome olakšava teret na leđima roditelja djece sa posebnim potrebama… Jer briga i skrb za dijete sa posebnim potrebama nikada ne prestaje.

Okrenimo se, pogledajmo oko sebe, uočimo ih, prihvatimo i učinimo ravnopravnima – pokažimo da nam je stalo